Teorija agencije
Teorija agencija je princip koji se koristi za objašnjenje i rješavanje problema u odnosu između ravnatelja poduzeća i njihovih agenata. Najčešće je taj odnos onaj između dioničara, kao principala, i izvršnog poduzeća, kao agenata.
Kako funkcionira teorija agencije
Agencija, u širem smislu, je svaki odnos dviju strana u kojem jedan, agent, predstavlja drugi, glavni, u svakodnevnim transakcijama. Načelnik ili ravnatelji angažirali su agenta za obavljanje usluge u njihovo ime.
Ravnatelji delegiraju ovlasti donošenja odluka agentima. Budući da agent donosi mnoge odluke koje financijski utječu na glavnu osobu, mogu se pojaviti razlike u mišljenjima, pa čak i razlike u prioritetima i interesima. To se ponekad naziva problem glavnih agenata.
Po definiciji, agent koristi resurse nalogodavca. Ravnatelj je povjerio novac, ali svakodnevno ulaže malo ili nimalo. Agent je onaj koji donosi odluku, ali snosi malo ili nikakva rizika jer će gubitke snositi glavni obveznik.
Teorija agencije pretpostavlja da interesi nalogodavca i agenta nisu uvijek u skladu.
Posebna razmatranja u teoriji agencije
Teorija agencije rješava sporove koji se javljaju prvenstveno u dva ključna područja: Razlika u ciljevima ili razlika u averziji prema riziku.
Na primjer, rukovoditelji tvrtki mogu se odlučiti za širenje poslovanja na nova tržišta. To će žrtvovati kratkoročnu profitabilnost tvrtke u očekivanju rasta i veće zarade u budućnosti. Međutim, dioničari mogu dati prednost kratkoročnom rastu kapitala i usprotiviti se odluci društva.
Drugo središnje pitanje koje često teorija agencije rješava uključuje nespojive razine tolerancije na rizik između nalogodavca i predstavnika. Na primjer, dioničari u banci mogu prigovoriti da je uprava postavila prenisku traku u odobrenjima zajma, preuzimajući na taj način preveliki rizik od propusta.
Primjeri teorije agencije
Financijski planeri i upravitelji portfelja zastupnici su u ime svojih nalogodavaca i odgovorni su za imovinu ravnatelja. Zakupac može biti zadužen za zaštitu i čuvanje imovine koja im ne pripada. Iako je najmoprimac zadužen za brigu o imovini, zakupac ima manje interesa u zaštiti robe od stvarnih vlasnika.
Razni zagovornici teorije agencija predložili su načine rješavanja sporova između agenata i principa. To se naziva "smanjenje gubitka od strane agencija". Agencijski gubitak je iznos za koji se tvrdi da je glavnica izgubila zbog zastupnika koji djeluje protivno interesima glavnice.
Glavno od ovih strategija je pružanje poticaja korporativnim menadžerima kako bi maksimizirali dobit svojih ravnatelja. Opcije dionica dodijeljene rukovoditeljima poduzeća imaju svoje porijeklo iz teorije agencija. Ostale prakse uključuju djelomično vezanje izvršne naknade za dioničke povrate.
Ove prakse dovele su do zabrinutosti da će menadžment ugroziti dugoročan rast tvrtke kako bi povećao kratkoročnu dobit i vlastitu plaću. Ta zabrinutost dovela je do još jednog sustava nadoknade u kojem je plaća izvršitelja djelomično odgođena i određuje se prema dugoročnim ciljevima.
Ova rješenja imaju paralele u drugim agencijskim odnosima. Nadoknada radnog učinka jedan je primjer. Drugi je zahtjev da se postavi obveznica koja jamči isporuku željenog rezultata. A onda je tu i posljednje utočište, koje je jednostavno otpuštanje agenta.
Ključni odvodi
- Teorija agencije pokušava objasniti rješavanje sporova oko prioriteta između ravnatelja i njihovih agenata.
- Rješavanje razlika u očekivanjima naziva se "smanjenje gubitka od strane agencija".
- Nadoknada radnog učinka jedan je od načina kojim se postiže ravnoteža između glavnice i zastupnika.