Evo što će se dogoditi ako euro ne uspije

U 2015. godini Europska unija (EU) bila je u tijeku. Bilo je velikih bankarskih problema u Deutsche Bank AG (NYSE: DB), Credit Suisse Group AG (NYSE: CS) i gotovo u svim talijanskim financijskim institucijama. Grčka je patila ekonomski, a čini se da je nekoliko drugih zemalja suđeno za to isto. Godine 2016. Velika Britanija je glasovala za izlazak iz EU-a s glasovanjem o Brexitu, a Europska središnja banka (ECB) uvela je negativne kamate u očajničkom pokušaju da potakne rast. No, u 2017. godini plima je bila okrenuta.

Trenutno stanje eura

Eurozona je uživala u svojoj najboljoj godini u 2017. u desetljeću, pokazujući da se napokon izlazi iz dužničke krize koja je prijetila euru. Prema Eurostatu, agenciji za statistiku Europske unije, eurozona se povećala za 2, 5% u 2017. godini, što je premašilo rast Sjedinjenih Država s 2, 3%. Grčka bi izlazila iz svog statusa zajma do sredine 2018. godine, a ostale zemlje koje su patile nakon velike recesije 2008. bile su jače i manje su nezaposlene. Euro je apresirao prema dolaru, mada to čini izvoz iz zone globalno manje konkurentnom [1]. Dok je eurozona napokon bila na ekonomskom usponu, što bi se dogodilo ako dođe do još jedne recesije i eura do kolapsa?

Kraj schengenskog prostora

Srušeni euro vjerojatno bi ugrozio takozvani "Schengen Area", nazvan po Schengenskom sporazumu iz 1995. godine. Prema ovom sporazumu, 26 odvojenih europskih zemalja složilo se omogućiti slobodno kretanje ljudi, roba, usluga i kapitala unutar granica eurozone. Nije svaka članica EU-a također članica Schengena i nije svaki sudionik Schengena dio EU-a, ali kolaps eura ipak bi pogodio zemlje unutar i izvan regije.

Ekonomski je moguće imati konkurentne valute u istoj ekonomskoj zoni. Ništa ne sprečava Nijemce ili Talijane da trguju i njemačkim i njemačkim lirama, na primjer. Taj se scenarij čini malo vjerojatnim jer bi prestanak eura povećao pritisak za raspuštanje cijelog eksperimenta u EU.

Ako bi Schengen pao, zemlje unutar eurozone morale bi provoditi granične kontrole, kontrolne točke i druge interne propise prethodno eliminirane u Schengenskom sporazumu. Troškovi ovoga pretočili bi se u privatna poduzeća, posebno ona koja se oslanjaju na kontinentalni prijevoz ili turizam.

U mjeri u kojoj različite uvozne kvote ili tarife provode različite države članice, te u mjeri u kojoj se te mjere preusmjeravaju na drugom mjestu, došlo bi do odgovarajućeg pada međunarodne trgovine i gospodarskog rasta. Kolaps eura utjecao bi na više zemalja od onih u Europi, mada na neizvjestan način. Druge regije, posebno glavni trgovinski partneri u Sjevernoj Americi i Aziji, suočili bi se s financijskim i možda političkim posljedicama.

Utjecaj izvan EU

Mnoge pretpostavljene ekonomske koristi unutar EU-a ne prenose se na vanjske trgovinske partnere. Sloboda rada i kapitala ne odnosi se na primjer na Sjedinjene Države ili Kinu, osim ako strani potrošači i proizvođači ne dobiju pristup u neku zemlju članicu. To otežava predviđanje potencijalnih propusta jer je moguće da bi još jače politike rasta mogle zamijeniti birokratsku superdržavu sa sjedištem u Bruxellesu. S druge strane, povećani ekonomski izolacionizam od nacionalističkih pokreta prijeti međunarodnim tvrtkama i financijskim tržištima.

U kratkom roku, tržišta će vjerojatno reagirati negativno na dodatnu nesigurnost. EU je poznata roba, iako nesavršena, a tržišta poput predvidljivosti. Dugoročno, međutim, tržišta bi mogla imati koristi od opet rastuće Europe. Između 2010. i 2015., Europa je značajno zaostajala za regijama Amerika, Afrika, Azija i Pacifik u pogledu rasta bruto domaćeg proizvoda (BDP). Ako svijet poslije eura vrati kontinentalnu Europu u konkurentni gospodarski rast, vrlo je vjerojatno da će globalna ekonomija imati koristi.

Prijelaz natrag u nacionalne valute

Službeni termin napuštanja eura i uvođenja stare valute naziva se "ponovnom nominacijom". Takva bi konverzija gotovo sigurno bila manje složena od koordinacije usvajanja eura 2002. godine, ali ulagači bi i dalje trebali biti oprezni.

Redenominacija bi podrazumijevala dvije široke promjene. Prvi je službeno usvajanje nove valute unutar granica jedne nacije. To znači prilagođavanje sadašnjih plaća, cijena i drugih vrijednosti novom novcu na približno proporcionalnoj osnovi. Drugo, međunarodna vrijednost valute trebala bi se cijeniti na devizna (Forex) tržišta. To se temelji na mnogim čimbenicima, uključujući proizvodnu sposobnost svake nacionalne vlade i relativni rizik devalvirane valute.

Vjerojatno će mnoge zadužene zemlje s puno stranih kreditora, poput Grčke, pokušati ponovo iskoristiti kako bi umanjile svoj stvarni teret otplate. Jedan od načina da se to postigne je ponovno korištenje i odmah započinjanje snažne inflacije kako bi se smanjila kupovna moć vraćenog duga. Ekonomisti ponekad to nazivaju "trenutnom unutrašnjom devalvacijom". Loša strana takve politike je da stvara pustoš u devalviranom gospodarstvu zemlje, jer bankovni računi, mirovine, nadnice i vrijednosti imovine trpe.

Bliske povijesne paralele mogu se naći nakon propasti Austro-Ugarskog Carstva, koji je stajao između 1867. i 1918. Nakon raspada carstva, mnoge su se države nadale da će zadržati austrougarsku krunu kao valutu. Nažalost, nekoliko neodgovornih vlada koristilo je ekspanzivne monetarne politike kako bi otplatilo dugove iz Drugog svjetskog rata, pokrećući hiperinflaciju u Austriji do ranih 1920-ih. Slovenija, Mađarska i drugi su doživjeli mnogo toga. Do 1930. svaka je bivša nacija morala koristiti novu valutu često poduprtu zlatom ili srebrom.

Utjecaj na bankarstvo, Forex i međunarodnu trgovinu

Ako bi jedina promjena bila zamjena eura nadmetanjem nacionalnih valuta, ukidanje eura samo bi stvorilo stvarne dugoročne promjene u monetarnoj politici. Eurozona je izvorno prodana, dijelom, konceptom stvaranja europskog protuvrijednog ureda američkim Federalnim rezervama. Ukidanje eura decentraliziralo bi monetarnu vlast natrag državama članicama; na primjer, njemačka središnja banka kontrolirala bi kamatne stope i novčanu ponudu u Njemačkoj, dok ih je portugalska središnja banka kontrolirala u Portugalu.

Banke bi se mogle dokapitalizirati u svojim nacionalnim valutama, mada bi vjerojatno morale zadržati aktivnije devizno stanje za regionalnu trgovinu i pomirenje. Različiti tečajevi promijenili bi relativne vrijednosti neke imovine koja se drži na međunarodnom planu, a radnici na manje inflatornim europskim tržištima rada vidjeli bi relativno povećanje prihoda u odnosu na europske vlade s labavom monetarnom politikom. Na primjer, vjerojatno je da bi radnici u visoko produktivnoj Njemačkoj imali lakše dobavljati robu i usluge proizvedene u manje produktivnoj Sloveniji.

Međutim, malo je vjerojatno da bi ostale ekonomske politike ostale nepromijenjene ako euro ne uspije. Čak i ako je EU tehnički preživio, mogla bi se primijeniti druga ograničenja na imigraciju ili trgovinu. Pro-euro stranke vjerojatno bi pretrpjele političke posljedice, omogućujući nacionalističkim strankama da dobiju utjecaj i provedu nove fiskalne politike. Ako Schengen također ne uspije, ekonomske bi posljedice mogle biti krajnje razorne, čak i samo kratkoročno.